U ovo je vrijeme prije dvadeset godina rat u Hrvatskoj pokazao strahote za koje smo svi mi koji pripadamo civiliziranom dijelu čovječanstva mislili kako se nikad više neće dogoditi. Vihor ratnih događanja zahvatio je i područje Daruvara i njegove okolice gdje živi najveći broj pripadnika češke nacionalne manjine u Hrvatskoj. Umjesto poziva na proslavu dvjestote godišnjice doseljenja Čeha na to područje koja je već bila planirana, vodstvo češke manjinske zajednice počelo je na različite adrese slati dopise i apele tražeći pomoć i međunarodno priznanje Hrvatske.

Vlada tadašnje Čehoslovačke ozbiljno je shvatila problem. Na ratom pogođena područja Daruvara poslala je svoju delegaciju. Namjera je bila ponuditi tamošnjim Česima mogućnost preseljenja u Čehoslovačku. Međutim, naišli su na odlučan stav pripadnika manjine koji nisu željeli napustiti svoje domove i domovinu Hrvatsku, već su ih bili spremni braniti i obraniti. Zamolili su Češku vladu da od ratnih stradanja zaštiti djecu.

To je bio početak jedne od najdojmljivijih humanitarnih operacija u Domovinskom ratu. U tadašnju je Čehoslovačku tijekom rujna i listopada 1991. godine, autobusima koje je u Daruvar slala češka strana, prevezeno ukupno 1500 djece. Cilj je bio spasiti djecu svih stanovnika Daruvara. Nikog se pritom nije pitalo za narodnost ili pripadnost. Jedini uvjet bila je dob djece. Bilo je planirano da se prevezu školska djeca od šest do osamnaest godina. Neka su od njih imala mlađu braću i sestre koji su također priključeni, a to je za organizatore značilo veliku odgovornost. U organizaciju cijele akcije bili su uključeni i Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske i daruvarski krizni stožer.

Prvi konvoj autobusa krenuo je iz Daruvara 13. rujna 1991. godine. Tjedan dana nakon prvog krenuo je i drugi konvoj, a zatim je nastavljen prijevoz djece u razmacima od osam do deset dana. Dojmljivi su bili rastanci od roditelja koji nisu znali hoće li i kad će djecu opet vidjeti niti što će sve rat donijeti. U Hrvatsku su se djeca vratila krajem siječnja 1992. kad je povratak odobrio Krizni stožer u Daruvaru. Školska je godina započela 3. veljače 1992. Djeca su bila smještena u sedam rekreacijskih centara u kojima su boravila četiri i pol mjeseca. O njima su se brinuli učitelji iz Hrvatske i predstavnici domaćina koji su omogućili organizaciju nastave za školsku djecu i kreativno provođenje slobodnog vremena za svu djecu. Posebnu su brigu domaćini posvećivali brizi o tome da se djeca osjećaju sigurno i da budu što više pošteđena posljedica ratnih strahota koje su se događale u njihovu zavičaju u Hrvatskoj.

Prema riječima Karela Kühnla, veleposlanika Češke Republike u Hrvatskoj, češka se strana vodila načelom: "Tko ima sreće da se ne mora braniti, mora pomagati onima koji tu sreću nemaju." Tada djeca, a danas odrasli ljudi, njihovi roditelji i učitelji smatraju da su imali veliku sreću što su u Češkoj naišli ne samo na otvorena vrata svojih privremenih boravišta, nego ponajprije na otvorena srca svojih domaćina. Na tome su im iznimno zahvalni. Iako to domaćini nikad nisu tražili, oni koji su osjetili njihovo gostoprimstvo, i nakon svih ovih godina žele im jasno i srdačno izraziti zahvalnost za sve učinjeno, ali i svijetu pokazati kako su veliko djelo ti skromni ljudi napravili za čitav naraštaj djece jednog grada iz ratom pogođene Hrvatske.

Prigodnim kulturno-edukativnim programom najprije su to učinili 1. listopada 2011. u Daruvaru, a ponovnim izvođenjem tog programa, 23. studenog u Češkom narodnom domu u Zagrebu, žele upoznati zagrebačku i hrvatsku političku, društvenu i kulturnu javnost s tim hvalevrijednim djelima prijateljskog češkog naroda i države. Večer na koju vas pozivamo posvećena je upravo tome i bila bi nam iznimna čast da se odazovete našem pozivu.